Ne zaboravi: Bog je stvorio svijet kao dobro mjesto u kojem ga možemo upoznati i u kojem nas on može blagosloviti, ali mi smo se pobunili i uveli zlo u svijet. Zato je Bog odabrao jednu osobu, Abrahama, od koje će stvoriti narod Izrael, tako da kroz taj jedan narod može spasiti sve narode. Stari zavjet je priča o njima – priča o tome kako Bog priprema taj narod da bi on sâm mogao postati ljudsko biće rođenjem po ženi iz Izraela. Ovo je učinio zato da bi postao Spasitelj i Kralj cijelom ljudskom rodu, ispunjavajući tako svoj prvotni naum za nas: da ga poznajemo i da nas blagoslovi.
Temelji – Obitelj – Ispunjenje i promašaj
Kralj – Kraljevstva
Izbačeni – Vraćeni
Prošli put promatrali smo saveze i vidjeli smo kako oni povezuju Stari i Novi zavjet. Također smo vidjeli kako razumijevanje tvog odnosa s određenim savezom ima velik utjecaj na razumijevanje onoga što je Bog napisao ljudima i za ljude pod tim savezom. Ovaj put pogledat ćemo neka od pitanja koja kršćani često postavljaju kad čitaju Stari zavjet.
Kad kršćani čitaju Stari zavjet, postoji nekoliko pitanja koja prirodno padaju na pamet iz više razloga. To su pitanja poput: “Kako su se ljudi spašavali u Starom zavjetu?” “Čemu su služile životinjske žrtve?” “Zar ne govore stručnjaci da je Stari zavjet nepouzdan?” “Zar Isus nije pokazivao neslaganje sa Starim zavjetom?” “Jesu li u Starom zavjetu ljudi imali Svetoga Duha” i: “Zašto u Starom zavjetu postoje čudni zakoni?” Sada ćemo se pozabaviti njima.
Kako su se ljudi spašavali u Starom zavjetu?
Sjećam se kad sam prvi put čuo odgovor na ovo pitanje koji sam mogao razumjeti. Odgovor je glasio da baš kao što smo mi sada spašeni vjerujući da je Isus došao i umro za naše grijehe, ljudi prije Krista bili su spašeni vjerujući da će on doći i umrijeti za njihove grijehe. Ovo je uobičajen odgovor zato jer se jako lako uklapa u naše razumijevanje spasenja. Držao sam se ovog odgovora godinama, sve dok nisam spoznao da mu istinitost nije vrlina. Lako se koristi jer zapravo starozavjetno spasenje čini istim onome što smatramo novozavjetnim spasenjem i ni na koji način nas ne izaziva.
Trebamo primijetiti jedno: Stari zavjet gotovo uopće ne govori o “spasenju” u smislu odlaska u nebo. Jedan razlog za to je taj da ljudi nisu znali mnogo o životu nakon smrti zato jer im Bog ništa nije rekao o njemu. Pretpostavljali su da je to sivo i prašnjavo mjesto gdje umrli postoje u nekoj zoni sumraka. Život je bio nešto što se živi sada i bilo je važno da je Bog vjeran da će biti s njima kroza sve, posebno kad je teško. Starozavjetni vjernici pouzdavali su se u Boga, rasli su u svojoj spoznaju njega i pokušavali mu biti poslušni.
Dakle, jesu li ljudi u Starom zavjetu “spašeni” u istom smislu kao što mi možemo biti i ako da, kako to? Evo nekoliko odlomaka. Jedno od najpoznatijih mjesta gdje vidimo spasenje u Starom zavjetu je Postanak 15,6:
“I povjerova Abram Gospodu, i on mu to uračuna u pravednost.” Tu je i Joel 2,32: “I dogodit će se da će spašen biti svaki koji zazove ime Gospodnje.” Pavao citira ovo da bi pokazao da su ljudi u Starom zavjetu spašavani vjerom, baš kao i u Novom (Rim 4,1-5; Rim 10,13-14; Gal 3,5-7). Ovo su dobri teološki reci o spasenju zato jer mnogo govore u malo riječi, ali oni nisu glavni način na koji vidimo spasenje u Starom zavjetu. Starozavjetno spasenje pokazuje se u duljim odlomcima u kojima Bog govori ili ljudi govore o Bogu.
Izaija 55,1-3. 6-7 [U prvom dijelu govori Bog]
1 “O, svi vi koji ste žedni,
dođite na vodu;
i koji novaca nemate,
dođite, kupite i jedite.
Dođite i kupite vina i mlijeka,
bez novaca i bez naplate.
2 Zašto trošite novac na ono što kruh nije,
i trud svoj na ono što ne siti?
Slušajte me pozorno, pa ćete jesti što je dobro
i duša će se vaša naužiti pretiline.
3 Priklonite uho svoje i dođite k meni;
poslušajte, i duša će vam živjeti.”
“6 Tražite Gospoda dok se može naći,
zazovite ga dok je blizu.
7Nek opaki put svoj ostavi,
a čovjek bezakonik namisli svoje;
i nek se vrati Gospodu, i on će mu se smilovati, i
k Bogu našemu, jer on prašta mnogo.”
Izaija 442,2
Prijestupe sam tvoje kao maglu izbrisao, i grijehe tvoje poput oblaka. Vrati se k meni, jer sam te otkupio.
Izaija 45,22
Obratite se k meni, svi krajevi zemaljski, i spasit ćete se; jer ja sam Bog i drugoga nema.
Mihej 7,18-19
18 Tko je Bog kao ti,
koji prašta bezakonje i prelazi preko prijestupa
ostatka svoje baštine?
Ne zadržava dovijeka gnjev svoj,
jer on u milosrđu uživa.
19 On će se opet nama smilovati,
pokorit će bezakonja naša.
I sve njihove grijehe bacit ćeš u morske dubine.
Osim ovih odlomaka, i mnogi drugi sadrže izvještaje o spasenju. Na primjer, Rahaba i Naaman bili su oboje pogani koji su ispovjedili vjeru u Boga Izraelova. To znači da su svoju vjeru prebacili na izraelskog Boga. Ove obje situacije prikazane su kao slučajevi obraćenja. Znači li to da oni idu u raj? Jesu li znali da ih čeka nebo? Kratki odgovori na ova pitanja su: “Da, oni su otišli u raj” i: “Oni vjerojatno nisu znali to jer su jako malo znali o životu nakon smrti.” Glavni trenutni učinak bio je da su počeli razvijati živi odnos s Bogom, što je dovelo do promjene u životu u sadašnjem svijetu.
Ljudi u Starom zavjetu nisu znali mnogo o tome što će se dogoditi nakon njihove smrti, ali znali su da će, ako se pouzdaju u Boga, s njima biti sve u redu. To je slično kao kad je mom prijatelju dijagnosticirana šizofrenija i kad je rekao drugom pacijentu u psihijatrijskoj bolnici: “Nemam odgovore, ali znam da je put kroz ovo držati se Boga.” Psalam 49 odražava ovu vrstu snažne vjere koja nije bila toliko informirana kao što je naša. Nakon što piše kako će ludi ljudi koji se pouzdaju u bogatstva sići u Šeol (mjesto mrtvih ili grob), kaže: “A moju će dušu Bog ugrabiti podzemlju iz pandža i milostivo me primiti.” Starozavjetni vjernik koji je razmišljao o Božjem milosrđu mogao je vidjeti da, s obzirom na to da njegovo milosrđe nema kraja, onda ono ne prestaje ni nakon smrti, bez obzira na to što nije imao više informacija od toga.
U Starom zavjetu Bog govori ljudima da se pouzdaju u njega – pouzdaju se u njega da će voditi brigu o njihovim svakodnevnim potrebama, pouzdati se da će ih štititi od strašnih opasnosti, pouzdati se na svakom području njihovih života. Oni koji su se pouzdali u njega, vidjeli su da je on pouzdan. Stvarno je vodio brigu o njima. Vidjeli su da, kad se pouzdaju u Boga, on također stavlja mir u njihova srca. Ovaj starozavjetni temelj razlog je zašto Isus u svom naučavanju može krenuti od pretpostavke da je Bog vjerodostojan i da njegovi slušatelji to znaju. Isusovi izvorni slušatelji čitali su ili slušali Stari zavjet koji je pun svjedočanstava Božje vjernosti u stvarnome svijetu.
Isus je indirektno naučavao starozavjetno spasenje kad je govorio o temi uskrsnuća. Rekao je: “A o tome da mrtvi ustaju, niste li pročitali u knjizi Mojsijevoj ono o grmu, kako mu Bog reče govoreći: ‘Ja sam Bog Abrahamov i Bog Izakov i Bog Jakovljev’? Nije on Bog mrtvih, nego Bog živih. Vi ste dakle u velikoj zabludi” (Mk 12,26-27). Opažaš li pretpostavke koje upotrebljava? Gospodin je bio Abrahamov Bog i zato će uvijek biti Abrahamov Bog. Smrt neće prekinuti tu činjenicu. Ali kako je Gospodin bio Abrahamov Bog? Vrlo jednostavno: Abraham mu je bio vjeran. Abraham je vjerovao Bogu, pouzdao se u Boga.
Ako živiš u odnosu s Bogom, to nikada neće prestati zato jer Bog ne želi to prekinuti. Želi li netko tko je u zdravom odnosu punom ljubavi s drugom osobom ikada reći: “Želim da umre i ode”? To se može jedino dogoditi ako netko koga volimo pati, ali da možemo prekinuti patnju i vratiti osobu, učinili bismo to istog trena. To vrijedi i za voljene kućne ljubimce pa kako neće mnogo više za ljude koje je Bog dovoljno volio da je umro za njih? Ono što vrijedi za Abrahama, vrijedi za svakoga prije Krista. Ako je Gospodin bio njihov Bog, onda je on i dalje njihov Bog, ili kako bismo mi rekli, onda su spašeni. Kao što je Isus rekao: “Svi njemu žive” (Lk 20,38).
Sažeto rečeno, u Starom zavjetu ljudi su ostvarivali odnos s Bogom po vjeri i bila im je pripisana pravednost kao dar na temelju njihove vjere u Boga, a ne na temelju njihovog prihvaćanja nečega što im je bilo rečeno o Bogu – na temelju pouzdanja u njega, vjernosti njemu i prepuštanja sebe Bogu.
Čemu su služile životinjske žrtve?
Možda se pitaš koja je uloga životinjskih žrtava. Zar ljudi nisu trebali prinositi krvne žrtve da bi primili oproštenje? Očito je da su ljudi prinosili životinjske žrtve. I zapravo je Bog dao Izraelu religijski sustav koji je uključivao životinjske žrtve kao njegov važan dio. Ako si počinio određene grijehe, treba si prinijeti određenu žrtvu da bi primio oproštenje. Zato, jesi li trebao prinijeti krvnu žrtvu svaki put kad bi sagriješio da bi ti bilo oprošteno? Ne, nisi trebao.
Sjeti se da je Izraelov savez s Gospodinom bio jedinstven zato jer je značio da samo ovaj narod može biti siguran da je prihvatljiv Bogu i da ima Božju naklonost. U uputama je vrlo jasno napisano što je narod trebao činiti da bi održavao ovaj odnos i što su pojedinci trebali činiti da bi imali pristup Bogu. Ovi zahtjevi uključivali su žrtve. Ako čitaš pažljivo, onda ćeš vidjeti da nisu postojale žrtve za oproštenje ozbiljnih, namjernih grijeha. Ako si sagriješio namjerno, onda je tvoja jedina nada bila ispovjediti grijeh, prepustiti se Božjem milosrđu i nadati se da će ti oprostiti. Vidimo kako u ogromnoj većini slučajeva kod onih koji to čine da Bog oprašta svima koji njemu priznaju svoje grijehe. Da bi dobio oproštenje, samo ga moraš tražiti. To vidimo u Psalmu 51, koji cijeli govori o ispovijedanju grijeha i traženju oprosta. Njegov pisac kralj David kaže:
“Jer žrtva ti se ne mili ako ti je dajem,
paljenicom ti se ne ugađa.
Žrtve su Bogu duh slomljen;
srce slomljeno i skrhano, Bože, nećeš prezreti!” (Ps 51,16-17).
U Starom zavjetu nisu prinosili žrtve zato da bi im bilo oprošteno. Bog čak kaže da odbacuje žrtve ljudi kojima srca nisu na pravome mjestu.
Ako mi i prinesete paljenice i prinosnice svoje,
neću ih prihvatiti;
na pomirnice od vaše tovljenčadi
neću ni pogledati.
Nego nek pravda poteče ko voda,
i pravednost ko bujica silna. (Am 5,22.24)
Bog je zapravo tražio iskreno raskajano srce, srce koje traži Božji put, put pravednosti, a ne svoj put. David je također pisao o drugoj situaciji u kojoj je sagriješio:
1 Blažen onaj
kojemu je prijestup oprošten,
kojemu je grijeh pokriven!
2 Blažen čovjek
kojemu Gospod ne ubraja bezakonje
i u čijemu duhu nema prijevare!
3 Dok sam šutio,
kosti mi se postaraše
od jecanja moga povazdan.
4 Jer danju i noću
tvoja me ruka tištila,
u sušu ljetnu
krjepkost mi se prometnu.
5 Grijeh svoj tebi obznanih
i bezakonje svoje nisam krio.
Rekoh: ‘Priznat ću
Gospodu prijestupe svoje’,
i ti oprosti
bezakonje grijeha mojega.
6 Zato nek ti se moli svaki pobožnik
u vrijeme dok te se još može naći;
doista, velike vode potopne
do njega doprijeti neće.
7 Ti moje si skrovište;
od nevolje ti ćeš me sačuvati,
okružiti me pjesmama izbavljenja. (Ps 32,1-7)
Dakle, ljudi koji su prinosili žrtve nepokajana srca nisu primili oproštenje, a ljudi koji su se pokajali, ali nisu prinijeli žrtvu, primili su oproštenje, iako je prinošenje žrtve bio prirodan rezultat raskajanog srca. Čini se da oproštenje uzrokuje ono što se događa u srcu, a ne izvanjski postupak.
Pod Mojsijevim savezom žrtve su bile način održavanja odnosa s Bogom, ali oproštenje je dolazilo kroz ispovijedanje grijeha Bogu (vidi r. 5 gore). Nijedna životinjska žrtva nikada nije bila sredstvo za postizanje oproštenja. Kad je pisac Poslanice Hebrejima napisao: “Jer nemoguće je da krv bikova i jaraca oduzme grijehe” (Heb 10,4), nije uveo neku potpuno novu ideju. Ta ideja jasno se navodi u starozavjetnim prorocima. Prije Mojsijevog saveza, ljudi poput Noe i Abrahama prinosili su krvne žrtve Bogu iz različitih razloga, ali nisu ih prinosili s jednom svrhom: da bi zaradili Božje oproštenje. Možda bismo trebali razmišljati o njima kao o vrlo ozbiljnom načinu izražavanja zahvalnosti ili pokajanja, iako je u taj običaj duboko zakopan bio i snažan znak koji je ukazivao na kasniju Isusovu žrtvu – žrtvu Janjeta Božjeg za grijehe svijeta. Međutim, oni to nisu znali.
Ako baš želimo analogiju, žrtve su bile nešto poput ispovijedanja grijeha danas. Danas, kršćanin koji je sagriješio treba to ispovjediti, složiti se s tim da je to bio grijeh, da bi održao ispravan odnos s Bogom (1 Iv 1,9). Ako to ne učinimo, ponašamo se poput Adama, koji se skrivao u vrtu, ili Jone, koji je bježao od Boga. Nijedan od njih dvojice nije imao odnos s Bogom u tom trenutku, kao što ga nemamo ni mi dok odbijamo priznati da smo sagriješili.
Pitanja za grupe
- Kako bi opisao način na koji je starozavjetni vjernik shvaćao spasenje?
- Na koji način razmišljanje o starozavjetnom spasenju utječe na tvoje sadašnje razmišljanje o životu? Na razmišljanje o tvom spasenju?
- Možeš li objasniti zašto ima smisla tvrditi da će svi koji imaju odnos s Bogom živjeti zauvijek?
- Rimljanima 12,1 Na koji način mi danas trebamo biti žrtva? Što je bila žrtva i po čemu je 12,1 slično žrtvi? Opiši što znači prikazati sebe kao žrtvu.
- Ako nas Bog ne smatra krivima za grijehe zbog Isusove žrtve (Heb 10,10-14), zašto je važno ispovijedati svoje grijehe?
| Naziv | Poznate priče i ljudi |
| Temelji | Adam i Eva. Kajin i Abel, Noa i Potop |
| Obitelj | Abraham, Izak, Jakov, Josip |
| Ispunjenje i promašaj | Mojsije, deset pošasti, Izlazak, Deset zapovijedi, lutanje pustinjom
Jošua, Jerihon, Rahaba, Debora, Gideon, Samson, Samuel, Ruta |
| Kraljevi | Šaul, David, Salomon |
| Kraljevstva | Ilija, Elizej, Ahab, Jona, Ezekija, Jošija, Izaija, Jeremija |
| Izbačeni | Ezekiel, Daniel, Nabukodonozor, ognjena peć |
| Vraćeni | Ezra, Nehemija, Estera |