Ne zaboravi: Bog je stvorio svijet kao dobro mjesto u kojem ga možemo upoznati i u kojem nas on može blagosloviti, ali mi smo se pobunili i uveli zlo u svijet. Zato je Bog odabrao jednu osobu, Abrahama, od koje će stvoriti narod Izrael, tako da kroz taj jedan narod može spasiti sve narode. Stari zavjet je priča o njima – priča o tome kako Bog priprema taj narod da bi on sâm mogao postati ljudsko biće rođenjem po ženi iz Izraela. Ovo je učinio zato da bi postao Spasitelj i Kralj cijelom ljudskom rodu, ispunjavajući tako svoj prvotni naum za nas: da ga poznajemo i da nas blagoslovi.
Temelji – Obitelj – Ispunjenje i promašaj
Kralj – Kraljevstva
Izbačeni – Vraćeni
Bog pokreće stvar
Nakon prvih jedanaest poglavlja Postanka, čini se kao da je ideje stvaranja bila promašaj, ali Bog ne gleda na to na taj način. Sljedeća točka u priči koju trebamo dublje proučiti je Božji poziv Abrahama. Priča o Abrahamu nalazi se u Postanku 12-25. Ondje čitamo da je Bog odabrao Abrahama da bude osnivač naroda koji će Bog upotrijebiti da bi poništio ljudsku pobunu i otkupio svijet. Rekao je Abrahamu da napusti svoju obitelj i svoj narod da bi mogao postati narod i Abraham je poslušao. U ovim pričama vidimo teme koje će biti važne kroz ostatak Biblije: vjera u Boga, pravednost, odnos s Bogom, posredovanje i zamjena. Abraham je djelovao po vjeri u Božja obećanja, čineći stvari koje imaju smisla samo ako će Bog stvarno djelovati i intervenirati u stvarni život. Vidimo da Bog želi da Abraham razumije pravdu i pravednost, tako da narod koji izađe iz njega bude primjer drugim narodima. Govoreći samome sebi o Abrahamu, Bog kaže:
“A Gospod reče: ‘Zar da ja skrivam od Abrahama što ja kanim učiniti kad će od Abrahama nastati velik i moćan narod, i svi narodi zemaljski blagoslivljat će se njime? Jer za njega znam da će zapovjediti sinovima svojim i domu svojemu nakon sebe da se drže puta Gospodnjega čineći pravednost i pravdu, kako bi Gospod izvršio na Abrahamu ono što je o njemu govorio.'” (Post 18,17-19).
Bog je planirao uništiti gradove Sodomu i Gomoru zbog njihove velike zloće. Abrahamova reakcija na to bilo je posredovanje za te ljude. On uz poštovanje pregovara s Bogom:
“Hoćeš li uništiti i pravednog s opakim? Možda u gradu ima pedeset pravednih. Zar ćeš mjesto uništiti umjesto poštedjeti, unatoč pedeset pravednih koji budu u njemu? Daleko bilo od tebe učiniti takvo što — pogubiti pravednoga s opakim — pa da pravednomu bude kao i opakomu! Daleko bilo od tebe! Zar da ni Sudac sve zemlje ne čini pravo?” (Post 18,23-25).
Opažaš li da je Bog odabirom Abrahama odabrao nekoga tko je zabrinut za ostatak svijeta, a ne samo za sebe i svoju obitelj? To je zato jer je njegovo srce bilo poput Božjeg. Bog ne uživa u uništavanju zlih. On mnogo više želi da se oni okrenu od svojih zlih puteva da ih može blagosloviti (Ez 18,23; 33,11). Abraham je također bio osoba koja je razgovarala s Bogom, netko tko je u interakciji s Bogom, tko želi odnos s Bogom. To je ono što Gospodin želi od svih nas. Kasnije, nakon desetljeća čekanja, Abraham i njegova žena Sara konačno su dobili sina koji im je bio obećan, ali onda je Bog rekao Abrahamu da treba žrtvovati tog obećanog sina. Abraham je poslušno krenuo to izvršiti, ali Bog ga je zaustavio i dao mu ovna kao zamjenu. U ovoj epizodi vidimo sliku Isusa, konačnog obećanog Sina, koji je bio žrtvovan. Vidimo da Bog nije poštedio svog Sina, kao što je poštedio sina Abrahama i Sare, već ga je prinio kao konačnu zamjenu za grijeh svijeta.
Izlazak
Za života Abrahamova unuka Jakova (koji se također zvao Izrael), Bog je usmjerio tu obitelj da se preseli u Egipat, gdje su živjeli nekoliko stoljeća, odvojeni od kontakta sa svojim susjedima. U Egiptu su Izraelci brojčano porasli tako da više nisu bili samo velika obitelj, nego narod. Kad je došlo vrijeme da Gospodin nastavi svoje djelo s njima i dovede ih u njihovu zemlju, oni su bili robovi Egipćana. Egipatski kralj, faraon, odbio je pustiti ih. Gospodin je na Izrael gledao kao na svog prvorođenog sina (Izl 4,22-23).
Prvorođeni sin u ona vremena imao je određene odgovornosti, a tako je to i danas u mnogim dijelovima svijeta. Od prvorođenca se očekivalo da ima udjela u očevu djelu i da ga nastavi, da preuzme odgovornost za brigu za ostatak obitelji. Kad je došlo vrijeme da Izrael započne svoju dužnost blagoslivljanja svih naroda svijeta vraćanjem u pravi odnos s Bogom, faraon ih nije htio pustiti. To je uzrokovalo natjecanjem u snazi između egipatskih bogova i izraelskog Boga. Na kraju najveće potpuno jednostrane bitke u povijesti, Božji prvorođenac bio je slobodan otići, dok je Egipat pretrpio gubitak svih svojih prvorođenaca.
Božje izbavljenje Izraela iz njegovog sluganstva u Egiptu jedan je od središnjih događaja u njegovoj povijesti. Međutim, poanta nije da je Bog izveo Izrael iz Egipta da bi ga oslobodio od ropstva, nego ga je izveo iz služenja svijetu i doveo u život posvećen služenju njemu. Za njih je imao zadatak. Oni su trebali sudjelovati u njegovu djelu tako da budu svjetlo drugim narodima. Sklopio je dogovor s njima koji nazivamo Mojsijev savez, ali to ćemo zasad preskočiti i govoriti o njemu kasnije.
Bog je rekao Mojsiju da sagradi Šator sastanka u kojem će Bog prebivati među ljudima. Ovo otvara još jednu veliku temu Starog zavjeta, a to je tema Božje svetosti. Svetost je složena ideja, a dio nje odnosi se na cjelovitost, potpunost i čistoću. Bog je apsolutno, potpuno ono što jest. On je potpuno čist i savršen. Kako onda ljudi poput nas, grešni, po prirodi sebični i pokvareni, možemo imati bilo kakvu smislenu vezu s takvim Bogom? Već smo vidjeli da se Bog ne želi pomiriti s grijehom zato jer je on tako štetan za njegovo stvorenje, ali ljudska bića redovito griješe i ne žele prestati. Često mislimo da je pametno ono što činimo. Zato se bojimo Boga i prirodno bježimo od njega poput kukaca koji bježe od svjetla kad se podigne veliki kamen.
Ovaj naš strah temelji se na znanju da bi nas stvarni kontakt s našim Stvoriteljem i njegova prisutnost potpuno uništio. Ali Bog želi odnos sa svakim od nas. Kako se to može ostvariti? Kako može vatra boraviti među suhim grančicama? Ova ideja Božje veličanstvene svetosti bez presedana jedna je od velikih tema Staroga zavjeta koja je nužna ako želimo stvarno razumjeti Novi zavjet. Ako to ne razumijemo, težimo uzimanju Boga zdravo za gotovo i ponašamo se prema njemu na opušten način. Zato je bilo od ogromne važnosti to što je Bog rekao Mojsiju da sagradi Šator sastanka da bi mogao živjeti među izraelskim narodom. Bog nije živio među ljudima na zemlji sve od Edenskog vrta. Ne treba nas iznenađivati što se koristi hebrejski rječnik za opisivanje gradnje Šatora sastanka koji je vrlo sličan onome koji opisuje Edenski vrt. Upute su detaljne, kao što su detaljne upute za pristupanje svećenika Bogu u ime naroda. Održavanje čistoće bilo je veoma važno, ne zato što se Bog bojao ljudskog grijeha, nego da bi se zaštitilo grešne ljude od žarkog sjaja Božje svetosti koja jednostavno uništava sve što nije savršeno. Razmišljaj o ritualima kao o mjerama zaštite koje inženjeri primjenjuju kod gradnje i uporabe nuklearnog reaktora. Njihova funkcija nije zaštita zračenja od kontaminacije, nego da bi nas zaštitile od zračenja. Činjenica Božje svetosti trebala bi nas čuvati od uzimanja Boga zdravo za gotovo i olakog pristupanja njemu. Od presudne je važnosti da mu ne pristupamo olako. Gospodin je osobno to naglasio čim je bio sagrađen Šator sastanka. Čitamo:
A sinovi Aronovi, Nadab i Abihu, uzeše svaki svoju kadionicu pa, pošto u nju staviše ognja i na nj metnuše kȃd, prinesoše pred Gospodom tuđinsku vatru, koju im on ne bijaše zapovjedio. Uto izbije oganj ispred Gospoda i proždre ih, te oni izgiboše pred Gospodom. Tada Mojsije reče Aronu: »To je ono što je Gospod kazao govoreći: ‘Po onima koji su mi blizu svetim ću se pokazati i pred svim ću se pukom proslaviti.’« (Lev 10,1-3)
Ljudska reakcija bila bi reći da ovo uopće nije pravedno. Ovi momci samo su upotrijebili pogrešan kâd. To je jednako tako nepravedno kao kad djelatnik kemijske tvornice umre zato jer je uzeo pogrešnu masku kad je ušao u otrovnu atmosferu ili padobranac koji nastrada zato jer nije provjerio svoj padobran koji je bio neispravan. Ovi ljudi propustili su ozbiljno shvatiti opasan okoliš u kojem se nalaze. Oni su se bavili nečim što zahtijeva njihovu punu pažnju, ali oni su to uzeli olako. Ocean je divno mjesto, ali bezbrojni ljudi nastradali su u njemu. Znamo da je Bog stvarno volio tu dvojicu svećenika i zato je ovo sigurno bila jako važna lekcija koju je pokušao naučiti kad ih je udario. Svetog Boga ne možemo uzimati zdravo za gotovo ili pristupati mu olako.
Kako se grešni ljudi mogu povezati sa svetim Bogom? Bilo je to pitanje na koje starozavjetni vjernici nisu znali odgovor. Oni su jednostavno bili sretni što je Bog bio milosrdan i što ih je volio unatoč njima samima. U Novom zavjetu vidimo kako se odgovara na to pitanje u osobi i spasonosnom djelu Isusa Krista (Rim 3,23-26).
Kralj David
Nakon nekoliko stoljeća Gospodin je odabrao Davida za kralja Izraela na temelju onoga što je vidio u njegovu srcu. Kad je David rekao da želi sagraditi kuću za Boga, Bog je odgovorio riječima: “Zar ćeš mi ti sagraditi kuću da u njoj prebivam? … Ta Gospod ti je kazao da će [tebi] Gospod sazdati dom” (2 Sam 7,4-16). To znači da je Bog obećao da će Davidovi potomci (“kuća Davidova”) vladati zauvijek. Ovo je važno ne samo zato jer znači da će Spasitelj biti Davidov potomak, nego i zato jer otkriva da će obećani Mesija biti kraljevskog podrijetla. On neće biti samo spasitelj od grijeha, nego i kralj, vladar ljudskog roda i cijelog stvorenja.
Izbjeglištvo i povratak
Posljednja točka na koju se želimo fokusirati jest da je u konačnici Izrael bio promašaj. Izrael nije držao svoju stranu Mojsijeva saveza. Izrael nije djelovao kao svjetlo drugim narodima. Izrael je na kraju bio izbačen iz Božje Obećane zemlje, ali nakon sedamdeset godina bilo mu je dopušteno vratiti se, ali ne i imati kralja. Tako Stari zavjet završava u duhu iščekivanja. Doživjeli su djelomično ispunjenje Božjih obećanja, ali ne i svega obećanog. To nas ne treba iznenaditi jer Postanak završava tako da vidimo kako Izrael nekoliko stoljeća živi u Egiptu, raste, ali nema ono što je Bog obećao Abrahamu. Zatim Ponovljeni zakon završava tako da vidimo da je Izrael narod koji ima poseban odnos s Bogom, ali još nema Obećanu zemlju. Imaju djelomično ispunjenje i čekaju ostatak. I zatim cijeli Stari zavjet završava nakon što je Izrael vraćen u zemlju, ali čeka puno ispunjenje Božjih obećanja. Zatim je došao Isus i mi možemo pomisliti da je njegovom smrću, uskrsnućem i uzašašćem da bi vladao zdesna Ocu obećanje ispunjeno. Možemo pretpostaviti da je Izrael trebao čekati, a da smo mi stigli na cilj. Međutim, svijet je i dalje pokvareno i bolno mjesto. Vidimo da su doista ispunjenja još mnoga Božja obećanja i da imamo mnogo jasnije razumijevanje Božjeg plana od vjernika Starog zavjeta, ali još uvijek nemamo sve. I kršćani čekaju. Doživljavamo mješavinu ispunjenih obećanja i čekamo konačno ispunjenje.
Priča o Izraelu i čovječanstvu dovršena je u Isusu
Dok razmišljaš o Starom zavjetu, na pameti ti je možda jedno važno pitanje: Kakav je odnos između Starog zavjeta i Isusa, ili: Koja je uloga Isusa u odnosu na Stari zavjet? Odgovor ima više strana zato jer postoje različiti načina gledanja na istu stvar. Prvo treba znati da je na određeni način Isus ispunjenje svih Božjih obećanja (2 Kor 1,20).
Za sada, želim naglasiti da je Isus došao Božjem narodu nakon što je on podbacio. Nije ispunio ono što je Gospodin od njega očekivao i nad njima je vladao strani narod (to je uvijek znak da postoji problem između njih i Boga). Isus je došao i dovršio priču o Izraelu. Njegov život paralela je iskustvima izraelskog naroda i on je učinio ono što oni nisu mogli učiniti. Ovo najjače vidimo u Evanđelju po Mateju. Matej ističe da je Isus kao dijete izbjegao pokolj dječaka koji je zapovjedio vladar, da je sišao u Egipat i da se vratio iz Egipta. To je paralela iskustvu Izraela. On je prošao kroz vode krštenja poput Izraela koji je prošao kroz Crveno more. Bog je objavio da je Isus njegov ljubljeni Sin, poput Izraela ((Mt 3,17; Izl 4,22). Onda ga je Bog odveo u pustinju na četrdeset dana gdje je bio kušan, baš kao Izrael koji je prošao kroz Crveno more u pustinju na četrdeset godina. Međutim, za razliku od Izraela, Isus je ostao podložan svome Ocu. Isus je zatim umro i uskrsnuo od mrtvih, tako da se svatko tko se pouzda u njega pridružuje njemu i tako postaje dio Božjeg naroda.
Vidimo da se kraj ljudske povijesti, savršeni svijet, ne postiže ljudskim naporima, nego Božjom intervencijom. Ispunit će se Božji planovi. Vjerski vođe u Isusovo vrijeme mislili su da će jednoga dana doći obećano Božje kraljevstvo zato jer će Izrael biti dovoljno vjeran da to uzrokuje. Izrael nikada nije bio vjeran i Kraljevstvo nije došlo, barem ne na način kako su to pretpostavljali. Izrael je mislio da će dolazak Mesije značiti početak ere budućnosti. Isusovi učenici imali su jednaka očekivanja, ali Isus nije donio kraj. Kao što sam rekao gore, još uvijek živimo u napetosti, baš kao što je to činio i Izrael. Kršćani općenito očekuju da će Isusovim povratkom priča završiti. To će biti kraj grijehu i patnji, ali ne i kraj priče. Kad su Adam i Eva bili stvoreni, već su postojali anđeli i već je postojala neka vrsta pobune protiv Boga među njima. O tome ne znamo gotovo ništa, ali to pokazuje da mi stupamo na scenu tek u najranije drugom poglavlju Božje priče ovog svemira. Zato nas ne treba iznenaditi kad čitamo opis Novog neba i Nove zemlje u posljednja dva poglavlja Biblije što zvuči kao početak novog poglavlja priče. Ovo je priča koju je Bog izvorno zamislio da u nju budemo uključeni kad nas je stvorio. Naš grijeh nije mogao osujetiti Boga u ostvarivanju njegovih savršenih ciljeva za nas. To mora biti istina zato jer je Bog onaj koji jest.
Pitanja za grupe
- Abraham je činio stvari koje imaju smisla samo ako Bog stvarno djeluje u stvarnom životu. To je vjera. Postoji li nešto što bi ovako trebao učiniti, a što nema smisla ako se promatra ljudskim očima i može imati dobar ishod samo ako je Bog uključen i ako on djeluje? Trebaš li biti iskren prema nekome, oprostiti nekome, trošiti svoj novac ili vrijeme na drugačiji način? Bojiš li se poslušati Boga? Ako se bojiš, nisi sam u tome.
- Kad je Bog izveo Izrael iz Egipta, za njega je imao zadatak. Želio je da on sudjeluju u njegovom djelu. Misliš li da je tako i s tobom? Kakav to posao ima za tebe?
- Bog nas voli i ne trebamo ga se bojati. Bog je svet i moramo ga se bojati. Kako možemo pomiriti ove dvije činjenice?
- Izrael je zakazao, ali Isus je došao i za njega je postigao uspjeh. Tako u konačnici uspjeh naroda dolazi od Boga. Možeš li očekivati da ti nikada nećeš zakazati? Misliš li da Isus može djelovati kroz tebe i oko tebe bez obzira na tvoje osobne promašaje? Hoće li on to učiniti?
- Autor kaže da ljudski rod nije stvoren barem do drugog poglavlja Božje priče o svemiru, ali znamo jako malo o tome što se dogodilo prije nego što smo došli na scenu. Zašto nam Bog govori tako malo o onome što se dogodilo ranije?
- Što misliš o ideji da nebo nije kraj priče? Može li ova misao utjecati na tvoje stavove i život sada?
- Zašto možemo biti sigurni da će jednoga dana doći kraj grijehu i patnji? Ima li ovo utjecaj na tvoj svakodnevni život?
| Naziv | Poznate priče i ljudi |
| Temelji | Adam i Eva. Kajin i Abel, Noa i Potop |
| Obitelj | Abraham, Izak, Jakov, Josip |
| Ispunjenje i promašaj | Mojsije, deset pošasti, Izlazak, Deset zapovijedi, lutanje pustinjom
Jošua, Jerihon, Rahaba, Debora, Gideon, Samson, Samuel, Ruta |
| Kraljevi | Šaul, David, Salomon |
| Kraljevstva | Ilija, Elizej, Ahab, Jona, Ezekija, Jošija, Izaija, Jeremija |
| Izbačeni | Ezekiel, Daniel, Nabukodonozor, ognjena peć |