Ne zaboravi: Bog je stvorio svijet kao dobro mjesto u kojem ga možemo upoznati i u kojem nas on može blagosloviti, ali mi smo se pobunili i uveli zlo u svijet. Zato je Bog odabrao jednu osobu, Abrahama, od koje će stvoriti narod Izrael, tako da kroz taj jedan narod može spasiti sve narode. Stari zavjet je priča o njima – priča o tome kako Bog priprema taj narod da bi on sâm mogao postati ljudsko biće rođenjem po ženi iz Izraela. Ovo je učinio zato da bi postao Spasitelj i Kralj cijelom ljudskom rodu, ispunjavajući tako svoj prvotni naum za nas: da ga poznajemo i da nas blagoslovi.
Temelji – Obitelj – Ispunjenje i promašaj
Kralj – Kraljevstva
Izbačeni – Vraćeni
Kako čitati narativne tekstove
Hebrejski narativni tekstovi su “priče”. Šteta što danas mnogi pretpostavljaju da je svaka priča, ona sa zapletom i likovima, izmišljena, jer to naprosto nije točno. Kad prijatelju ispričaš što ti se neobičnog dogodilo, to je priča, ali ona je istinita, osim ako nisi lažljivac. Priče u Bibliji stvarno su se dogodile i savršeno su istinite, s obzirom na to da su to riječi Boga koji ne može lagati (Tit 1,2; Heb 6,18).
Ove priče su selektivne u onome o čemu nam govore zato jer su sve priče selektivne. Bilo bi nemoguće ispričati priču koja sadrži sve vizualne detalje i koja odgovara na sva pitanja. Svatko tko je pokušao ispričati priču znatiželjnom djetetu zna ovo. Dijete može postaviti toliko pitanja da priča nikada ne bi završila kad ga ne bismo prekidali.
Također je važno sjetiti se da su te priče jedna vrsta povijesti. One su istinita prepričavanja stvarnih događaja. To nisu alegorije ili pripovijetke, niti su pune skrivenog značenja. To ne znači da se moraju uklapati u naše poimanje povijesti, kakvo god ono bilo. Neki ljudi pretpostavljaju da, ako povijesna knjiga pokušava prenijeti neku poantu, nije zapravo povijesna knjiga jer nije napisana iz neutralne perspektive. Oni na nju gledaju kao na propagandu. S obzirom na to da sve biblijske priče imaju teološku poantu, ne izgledaju kao “dobra” povijest ako se krene od te pretpostavke, koju zapravo ne moramo imati. Knjige treba prosuđivati prema tome što su njihovi pisci pokušali postići, a ne prema tome što ljudi danas misle da su oni trebali postići.
Mnogi pobožni ljudi dobrih namjera tijekom godina tumačili su starozavjetne priče kao alegorije. To znači da su gledali na likove kao predstavnike nečeg drugog. Tako su znali reći da Abraham, kojeg je Bog pozvao da napusti svoj narod i ode u novu zemlju, predstavlja crkvu, koja je pozvana iz svijeta da bi slijedila Boga u nebo. Pritom nisu negirali da je Abraham bio stvarna osoba koju je Bog stvarno pozvao, već su mislili da kršćani mogu imati koristi od te priče tako da je čitaju kao da simbolizira nešto drugo. Ovakvo naučavanje ima dobre namjere i dolazi od istinske želje da se primijeni Biblija na živote ljudi jer ti učitelji nisu vidjeli drugi način uporabe tih priča jer one sadrže izvještaje o laganju, ubojstvima i preljubima.
Drugi ljudi dobrih namjera u svemu se trude vidjeti nagovještaj Isusa. Mogu nam reći da Josip nagoviješta Krista jer je bio prodan za srebro i spasio je svoj narod. Ili, malo ekstremniji primjer, da Kovčeg saveza nagoviješta Krista zato jer je napravljen od dasaka koje su rezane, kao što je Isus bio odrezan od svog naroda (stvarno sam pročitao ovo).
Postoje nagovještaji Isusa u Starom zavjetu i u određenom smislu Isus je ispunjenje cijelog Starog zavjeta. Međutim, postoji problem s ovim pristupom koji nije isprva vidljiv. Osim što joj promiče jednostavno značenje napisanog, ova metoda oduzima tekstu sposobnost da nas izazove. To čini tako da zamjenjuje izvorno značenje onim sigurnim koje već znamo. Tumačenje na ovaj način pretpostavlja da već znamo ono što trebamo znati i da već imamo potpuno shvaćanje Boga i svijeta. Time se fiksiraju priče na način da ih se prisiljava da govore ono što mi očekujemo da nam govore i prije nego što ih pročitamo. U praksi to izgleda tako da čitatelj traži nešto što ga podsjeća na Isusa ili nauk koji je sličan onome iz Novog zavjeta, a kad to pronađe, prestaje pretraživati odlomak. Misli da je pronašao blago koje je pokušavao iskopati i zato ne vidi većinu onoga što Bog ima za njega za naučiti. Nadam se da će ti ono što slijedi u nastavku pomoći da na koristan način upotrebljavaš priče i da ne tražiš skrivena značenja.
Jedan od razloga zašto ljudi čitaju narativne tekstove na ovaj način je taj što očekuju izravno naučavanje, a ne nalaze ga. To je zato što svrha ovih priča nije da izravno poučavaju. One nisu priče za djecu od kojih svaka ima pouku na kraju ili čak sadrži samo jednu poantu. One ilustriraju nauk koji se nalazi na drugim mjestima u Bibliji. U njima opažamo stvarne ljude koji imaju stvarne susrete s Bogom, tako da naučeno učimo indirektno. To znači da svaka pojedina epizoda ne sadrži neku lekciju koju mi trebamo naučiti. Često korist dolazi od čitanja mnogih priča koje zajedno grade sliku iz koje možemo učiti.
U Brojevima zabilježeni su brojni slučajevi prigovaranja i pobune djece Izraelove protiv Boga. Malo od tih priča, same po sebi, sadrže neku jedinstvenu lekciju, ali ako ih čitamo zajedno, možemo vidjeti odgovor na jedno od najvećih pitanja o kojem su ljudi razmišljali kroz stoljeća.
Opazite da su djeca Izraelova u pustinji gledali Boga u obliku oblaka danju i u obliku vatre noću. Bog je svaki dan činio čudo da bi nahranio svakog od njih dajući im manu za hranu. Svatko je uvijek imao dovoljno za jelo svakodnevno. Bog im je govorio direktno preko Mojsija. Vidjeli su kako za njih dijeli Crveno more.
Jesu li ti ljudi bili stvarno snažna i vjerna skupina? Jesu li voljeli Gospodina svim svojim srcem? Ne. Kakvu god da su vjeru imali, ona je bila jako slaba. Njihovo pouzdanje u Boga bilo je gotovo nepostojeće. Zato, ako se pitaš zašto se Bog ne pokazuje mnogo redovitije čudima, glasom s neba i potresom, sjeti se djece Izraelove. Je li im to pomoglo u vjeri? Čini se da, što Bog više intervenira na ovaj način, umjesto da stvara veću vjeru u svom narodu, zapravo slabi vjeru. Ne govori se o tome zašto je to tako, ali znamo da je to istina jer vidimo to u ovim narativnim tekstovima.
To je razlog zašto ne bismo trebali čitati priče Starog zavjeta tražeći pojedinačne pouke iz svake od njih. Također trebamo paziti da ih ne čitamo u potrazi za općim načelom zato jer nakon što se izvuče neko načelo, imamo tendenciju odbaciti priču kao što se odbacuje naranča iz koje je iscijeđen sok. Priče su ovdje da bismo ih uvijek iznova doživjeli i učili nebrojene stvari iz njih. Učenje iz priča je poput učenja iz života.
Zamisli trogodišnjakinju i zapitaj se što je danas naučila. S obzirom na to da ne ide u školu, odgovor bi mogao glasiti da je naučila kako malo stabilnije trčati, kako jasnije izgovoriti neke riječi. Možda je opazila neku riječ koju upotrebljava njezina majka, ali još ne zna što znači. Možda je shvatila gdje njezina majka drži šećer i sutra će otkriti kako se popeti do njega i kratko nakon toga saznati da to ne smije činiti. Ona uči na stotinama područja i gotovo je nemoguće nabrojati, ali bez učenja ove vrste, nikada neće postati odrasla osoba. I mi trebao čitati ove priče na jednak način.
Na primjer, Knjiga o sucima mnogo govori o ženama. Žene se pojavljuju u toj knjizi od početka do kraja u širokom rasponu uloga. O tome sam mnogo puta razmišljao, ali i dalje ne mogu sa sigurnošću reći što zapravo Suci pišu o ženama. Ne vjerujem da postoji samo jedna poruka. To je jednostavno značajka ove knjige koju je Gospodin uključio da bi razvio i izazvao svakoga koji je čita na području razumijevanja žena.
Na različite čitatelje utjecat će na različite načine, ovisno o pozadini koju unose u priču i, očito, o tome jesu li muškarac ili žena. To je alat koji Sveti Duh može upotrijebiti da bi privukao svakoga u uravnoteženije razumijevanje ove teme, malo bliže istini. To će pomoći čitatelju da malo bolje razumije žene u svom životu (što uključuje razumijevanje same sebe ako je u pitanju čitateljica), cijeni ih i voli učinkovitije. Čitatelj će postati barem malo sličniji Bogu.
Pogledajmo jednu priču i usporedimo kako ona poučava u usporedbi s izravnijom tvrdnjom kakvu obično očekujemo. Prvo pogledajmo Izreke 3,5-6: “Uzdaj se u Gospoda svim srcem svojim i ne oslanjaj se na vlastiti razum. Misli na nj na svim svojim putima, i on će poravniti tvoje staze.” Ovo je prekrasan par redaka, sigurno jedan od onih koje je dobro naučiti napamet. Često sam ih se sjetio i doživio blagoslov. A sada pročitajmo priču. Situacija je takva da Filistejci napadaju Izrael. Ljudski gledano, bili su jači. Prvi izraelski kralj Šaul okupio je izraelsku vojsku da bi se branili protiv njih, ali on je težio neodlučnosti i obje vojske već su neko vrijeme čekale bitku. A onda na scenu stupa Jonatan, Šaulov sin (1 Sam 14,1-15).
Što vidiš u ovoj priči? Ističe li se neki od redaka? Čini mi se da je prilično važno ono što je Jonatan rekao u šestom retku. “S obzirom na to da Gospodin može spasiti koristeći veliki ili mali broj ljudi, on nas može upotrijebiti za pobjedu, unatoč tome što to ljudski nije moguće.” Ovo je snažan redak, ali on ne sadrži sve ono što nalazimo u priči. Također vidimo da Jonatan ne podrazumijeva da zna što je najbolje u ovoj situaciji. Možda Bog ne želi da ovdje dođe do bitke. Zato Jonatan predlaže test kao dio svog razgovora sa svojim Bogom. Zamolio je da mu Gospodin otkrije svoju volju temeljeno na prijedlogu mjesta susreta s Filistejcima. Kad oni kažu: “Uspnite se ovamo”, on kreće potpuno siguran da se nalazi u Božjoj volji.
Jedna od osnovnih pouka ove priče sadržana je u izreci koju smo pročitali gore, ali koja od metoda prikazivanja ima veću snagu? Velika prednost izreke je kratkoća i lakoća pamćenja. To je nešto kao džepna verzija onoga što možemo naučiti iz ove priče. Ali priča s Jonatanu je drugačija. U njoj istina oživljava i daje nam sliku kako može izgledati kad se pouzdamo u Gospodina u stvarnoj situaciji (iako takvoj da je mala vjerojatnost da ćemo se sami u njoj ikada naći). To je također slika vjere. I još više od toga, Jonatan poduzima korake unaprijed. On ne sjedi i čeka da mu Gospodin kaže što treba učiniti, nego aktivno traži prilike i zatim ono što je otkrio stavlja pred Boga da on to odobri. Dakle, ovdje vidimo primjer suradnje s Bogom. Priča se zapravo ne može iscrpiti u potrazi za svakim značenjem koje se može jednostavno ovdje zapisati. To je priča kojoj se možemo uvijek iznova vraćati i svaki put dobiti još nešto iz nje.
Posebna poteškoća: Priče koje se ponavljaju
Dok čitaš, ponekad ćeš naići na priču za koju se čini da se ponavlja na nekom drugom mjestu. Na primjer, čini se da postoje dva izvještaja o stvaranju. Također, kralj Šaul prorokovao je u dvije različite priče i za obje priče kaže se da su izvor iste uzrečice. Objasnit ću ova dva primjera da ti prenesem određene ideje kao shvatiti ponovljene priče, ali i da ne brineš mnogo oko njih.
Ponovljene priče izazivale su zabrinutost zato jer su u 19. i 20. stoljeću, ali i danas, stručnjaci proučavali Stari zavjet kao da se radi samo o drevnom ljudskom dokumentu. Vidjeli su te dvostruke priče i zaključili da su one tu zato jer je autor imao na raspolaganju dvije različite narodne priče kao objašnjenje iste stvari pa ih je jednostavno ubacio u svoju priču. Razvili su ideju da je Stari zavjet neskladna mješavina protuslovnih priča.
Stručnjaci su to učinili zato jer su pretpostavili da su njihova očekivanja od pričanja priča univerzalna, da su standardi pripovijedanja isti posvuda i u svim vremenima. Nije im palo na pamet da bi knjiga napisana u drugoj kulturi mogla odražavati drugačiju tehniku pripovijedanja, druge pretpostavke i očekivanja. Prosuđivali su književnost drevnog Bliskog istoka prema modernim europskim standardima i tako su s velikim pouzdanjem pisali iz dubokog nepoznavanja svoje teme. Iako su imali veliko znanje o Starom zavjetu, pogrešno razumijevanje nekih od osnovnih točaka kao što je ova odvelo ih je na tešku stranputicu. Kao što je napisao Erazmo, veliki renesansni stručnjak: “Ništa nije tako arogantno kao neznanje.”
Međutim, za izvorne čitatelje, ponovljene priče nisu bile protuslovne. One postoje da bi bacile svjetlo iz različitih kutova na događaje iz priče. U slučaju stvaranja, prvo čitamo o stvaranju svijeta iz vanjske perspektive. Gledamo iz perspektive poput anđela. U drugoj priči vidimo stvaranje čovječanstva i Edenskog vrta iz zemaljske perspektive. Ne gledamo ga s neba, nego bliže akciji. Mi kao ljudski čitatelji pozvani smo u intimniju perspektivu na stvaranje naših prvih predaka i dijela zemlje koji je Bog posebno pripremio za njih.
Što se tiče dviju priča o Šaulu, Šaul je prorokovao jednom na početku svoje kraljevske vladavine ((1 Sam 10,9-12). Ovo je bio pozitivan i iznenađujući događaj i za njega je to bilo duhovno pozitivno iskustvo. Iz njega je nastala uzrečica: “Zar je i Šaul među prorocima?” S obzirom na to da nitko više ne koristi ovu uzrečicu, možemo samo pogađati što je ona značila, ali čini se da se upotrebljavala za neki pozitivan, iznenađujući događaj koji je nadilazio očekivanja. Do tog trenutka Šaul je bio osoba koja nije zainteresirana za duhovno. Čini se da nije ni znao tko je Samuel, iako je Samuel desetljećima bio duhovni vođa Izraela. Ali kad je postao kralj, prorokovao je.
Kasnije, Šaul se odvratio od Gospodina i pokušava ubiti Davida, čovjeka kojeg je Bog odabrao da zamijeni Šaula kao kralja. Jednom dok je Šaul pokušavao ubiti Davida, obuzeo ga je Sveti Duh pa je prorokovao (1 Sam 19,23-24). Međutim, ovaj put čini se više u obliku mahnitanja (hebrejska riječ “prorokovati” znači i “mahnitati”) jer se Šaul skinuo i ležao gol cijelu noć. Ovo je obrnuto iskustvo od onog prvog. Bilo je to duhovno poniženje i događa se pred kraj njegove vladavine, kao što je prvo iskustvo bilo na njezinu početku. Sada uzrečica: “Zar je i Šaul među prorocima?” dobiva mračnije značenje. Možda se upotrebljavala za nekoga koji je pokušavao učiniti nešto za što uopće nije prikladan. Kad bi Hebrej upotrijebio tu uzrečicu, ton njegova glasa i kontekst komunicirali bi što točno znači uzrečica.
Nadam se da ti ovo daje određenu ideju što učiniti s ponovljenim pričama. U većini slučajeva trebaš samo proći preko njih i ne brinuti previše. Ponovljene priče su uglavnom stvar koja je takva da ćeš o njima razmišljati kad postaneš napredniji čitatelj.
Pitanja za grupe
- Što je najveća opasnost u alegorijskom tumačenju Biblije?
- Važno je imati na umu da Stari zavjet doista ukazuje na Isusa, ali postoji opasnost od prebrzog uvođenja povijesnog Isusa u naše proučavanje Starog zavjeta. Možeš li objasniti ovu opasnost? Možeš li navesti neki primjer?
- Bi li mogao objasniti nekome zašto se Bog ne ukazuje često izravno i zašto ga čak i kršćani trebaju stalno tražiti ako ga žele vidjeti jasnije? Koje paralele možeš povući između priče o djeci Izraelovoj i Isusove službe?
- Ako je rast u Kristu poput rasta djeteta, onda je to nešto kompleksno i nešto što se ne može dokraja ubrzati. Koji su neki od načina koji ukazuju na očit rast u Kristu? Koje stvari nisu tako očite?
- Što misliš o priči o Jonatanu i Filistejcima? Što možeš izvući iz nje?
- Smeta li ti ideja da drevnom Izraelcu nije smetalo imati dvije različite priče kojima se objašnjava porijeklo iste stvari? Što je pritom teško razumjeti?
- Više od stoljeća, mnogi stručnjaci za Stari zavjet provodili su većinu svoga vremena u pokušaju da otkriju proces pisanja Starog zavjeta. Pokušavali su rekonstruirati jesu li se različite priče kombinirale i na koji način, kao i kada je to učinjeno i tko je to učinio. Pastori, učitelji i svećenici koje su poučavali ovi stručnjaci mnogo manje propovijedaju iz Starog zavjeta, u usporedbi s onima koji nisu ovako obučavani. Što misliš, zašto je to tako?
| Naziv | Poznate priče i ljudi |
| Temelji | Adam i Eva. Kajin i Abel, Noa i Potop |
| Obitelj | Abraham, Izak, Jakov, Josip |
| Ispunjenje i promašaj | Mojsije, deset pošasti, Izlazak, Deset zapovijedi, lutanje pustinjom
Jošua, Jerihon, Rahaba, Debora, Gideon, Samson, Samuel, Ruta |
| Kraljevi | Šaul, David, Salomon |
| Kraljevstva | Ilija, Elizej, Ahab, Jona, Ezekija, Jošija, Izaija, Jeremija |
| Izbačeni | Ezekiel, Daniel, Nabukodonozor, ognjena peć |
| Vraćeni | Ezra, Nehemija, Estera |