Iz očitih razloga, u zadnje vrijeme mnogo se govori o Posljednjim vremenima. Ljudi se pozivaju na znakove kraja iz Mateja 24. Nažalost, ovaj odlomak pogrešno se shvaća. Pažljivim razmatranjem pokazat će se da Isus govori kako NE trebamo gledati na prirodne i čovjekom izazvane katastrofe kao znakove kraja. Ovo je dio tog odlomka, tako da ga možete pratiti.
Isus iziđe iz Hrama. Putem mu pristupiše učenici pokazujući mu hramsko zdanje. A on im reče: »Ne vidite li sve ovo? Zaista, kažem vam, ne, neće se ovdje ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«
Dok je zatim na Maslinskoj gori sjedio, pristupiše k njemu učenici nasamo govoreći: »Reci nam kada će to biti i koji će biti znak tvojega dolaska i svršetka svijeta?«
Isus im odgovori: »Pazite da vas tko ne zavede! Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ‘Ja sam Krist!’ I mnoge će zavesti.«
»A čut ćete za ratove i za glasove o ratovima. Pazite, ne uznemirujte se. Doista treba da se to dogodi, ali to još nije svršetak. Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva; bit će gladi i potresa po raznim mjestima. Ali sve je to samo početak trudova.« (Mt. 24:1-8 KS)
Način na koji danas obično čitamo ovo poglavlje sužava njegovo značenje na nešto što je uglavnom beskorisno za sve kršćane kroz povijest, osim za one koji će živjeti u doba kad se Isus vrati. Za sve nas ostale (ili za sve njih ostale, ako se dogodi da budem živ na taj slavan dan), ovaj tekst proizvodi život točkasto posut razdobljima paničnog iščekivanja koja se na kraju izrode ni u što. U nekim krugovima ljudi traže dolazak Antikrista, što često uključuje traženje znaka Zvijeri kako ne bi bili namamljeni da ga prime i tako završe u paklu.
Obratite pažnju da on govori da će biti lažnih mesija, ratova, gladi i potresa. Paralelan odlomak u Luki 21 uključuje pošasti. Ovaj popis katastrofa nas privlači pa previđamo jednostavnu činjenicu da on također kaže: “Sve se to naime treba dogoditi, ali to još nije svršetak.” Također kaže da je ovo tek “početak trudova”. Ne želi se reći da će sve biti u redu do pred sam njegov povratak, a onda, slikovito rečeno, povijest će zahvatiti trudovi. Želi se reći da se svijet muči u trudovima kroz cijelu ljudsku povijest. Pavao upotrebljava istu sliku u Rimljanima 8,22: “Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i trpi porođajne muke sve dosad.” Obratite pažnju na to kako Pavao govori o ovoj slici kao o ideji koja mu je zajednička s njegovim čitateljima. U najmanju ruku ne treba objašnjenje.
Dakle, kad Isus govori o lažnim mesijama, ratovima, pošastima i potresima te kaže da “to još nije svršetak” i da je to tek “početak trudova”, govori da prirodne i čovjekom izazvane katastrofe NISU znak kraja. Izričito nam se kaže da ne paničarimo zbog ovih stvari. Svi ti događaji bili su uobičajeni prije Kristova dolaska i uobičajeni su i dalje od njegova uzašašća. Isus govori da će se povijest nastaviti onako kako je oduvijek tekla.
Kad bi katastrofe bile znak Kristovog povratka, bio bi to prilično nepouzdan znak. Preskočit ću kroz povijest i po sjećanju odabrati događaje koji su mogli izgledati kao uvjerljivi znakovi kraja vremena. Tijekom vladavine cara Justinijana I. Velikog, centar kršćanstva i treći po veličini grad u svijetu bio je gotovo potpuno uništen u potresu 526. godine, uz velike ljudske žrtve, a zatim ponovno izgrađen, da bi opet bio uništen 528. drugim potresom. A zatim je svijet pogodila najsmrtonosnija kuga dotad koja je ubila milijune. Cijelo to vrijeme Bizantsko Carstvo ratovalo je gotovo stalno.
Početkom 1500-tih godina Europa je bila puna milenijalnog očekivanja zbog ratova s islamom, krajnje pokvarenosti Crkve, kuge (počevši od Crne smrti koja je ubila trećinu do polovinu stanovništva Europe između 1347. i 1351.) i opadanja poljoprivredne proizvodnje zbog “Malog ledenog doba” koje je slijedilo nakon srednjevjekovnog zatopljenja. Nije moguće stvarno razumjeti Martina Luthera bez istovremenog razumijevanja koliko je bio ponesen i na kraju razočaran milenijalnim očekivanjem. Njegovo shvaćanje bilo je da je ponovno otkriće evanđelja spasenja samo po vjeri u Krista pokrenulo Posljednja vremena i da sada đavao napada sa svih strana. Pokvareno papinstvo bilo je “gnusoba opustošenja koja sjedi u Božjem hramu”. Zbog svog uvjerenja da su to Posljednja vremena, Luther se nije uvijek odnosio prema svojim protivnicima s ljubavlju (blago rečeno). S vremenom počeo je gledati na one koji se nisu slagali s njim kao na đavlove agente, umjesto kao na iskrene ljude vjere, kakvi su mnogi od njih i bili, koji se pokušavaju uključiti u iskren dijalog. Ovo je bila izravna posljedica pogrešnog milenijalnog očekivanja u koje je imao puno pravo vjerovati da su katastrofe doista pouzdan znak kraja.
Godine 1789. počela je Francuska revolucija koja je pokrenula program uništavanja ustaljenog društvenog i vjerskog poretka u Europi, skidanja kršćanstva s prijestolja, ustoličenja Razuma, pogubljivanja aristokracije, zatvaranja crkava i pokretanja ratova u opsegu kakav Europa nikada prije nije vidjela. Dovela je i do uspona
cara Napoleona. Zbog svega ovoga, car Aleksandar I. na kraju je počeo vjerovati da je Napoleon Antikrist i da on (kao car) ima božansko poslanje zaustaviti ga. Naravno, nije bio u pravu.
Tijekom 1940-ih svijet je bio u ratu i Hitler je bio slika arogancije, dok je progonio Židove i postao saveznik Mussoliniju, koji je pokušavao obnoviti Rimsko Carstvo. Pročitao sam članak napisan 1940. u kojem se gorljivo i naizgled snažno argumentira da je on Antikrist i da su došla Posljednja vremena.
Isus ne bi dao svojim sljedbenicima tako nepouzdanu skupinu znakova svoga povratka. Ako istražimo što je on rekao i pogledamo povijest, pokazuje se da katastrofe nisu znak kraja. Isus je želio da njegovi slušatelji reagiraju općim stavom budnosti. To se ne razlikuje od poruke proroka Staroga zavjeta koji su pisali o Danu Gospodnjem. Činjenica da će jednoga dana Gospodin osobno doći na svijet u sili da bi sudio svim narodima i pojedincima te uništio ustanovljene strukture “natkriljuje cijelu ljudsku povijest i zato je uvijek blizu” (Willem Van Gemeren). Katastrofe poput pošasti skakavaca koja je potakla pisanje proroka Joela, slika su konačnog dolaska Gospodina koji će biti, iz perspektive sustava ovoga svijeta, konačna katastrofa.
Također obratite pažnju na to da ono što Isus govori predstavlja odgovor na zbunjeno pitanje. Učenici su pitali kada će Hram biti uništen, što je znak Isusova dolaska i kraja vremena. “Dolazak Kristov” o kojem govore nije njegov povratak jer oni još nisu ni shvatili da će on uopće otići. “Dolazak” na koji misle jest dolazak Sina čovječjeg u njegovo kraljevstvo, prorečen preko Daniela u Danielu 7,13-14. S obzirom na to da je Isus upravo rekao da će Hram kojem se oni dive biti potpuno uništen, učenici su pretpostavili da će taj kataklizmički događaj biti povezan s konačnim ustoličenjem Isusa kao kralja koji vlada svijetom iz Jeruzalema. Vjerojatno su pretpostavljali da će Isus tada ponovno sagraditi Hram u tri dana, kao što je rekao.
Ako pogledamo Luku 21, vidimo da je Luka uključio druge informacije nego Matej o ovom Isusovom diskursu. Ondje vidimo da on jasno kaže da će Jeruzalem biti uništen, ali da će se povijest nastaviti normalno. Dakle, dio Isusove poruke bio je usmjeren izravno na generaciju koja će biti u Jeruzalemu za vrijeme Židovskih ratova (oko 40 godina kasnije). Povijest nam govori da su kršćani u to vrijeme prepoznali što se događa i pobjegli iz grada prije dolaska Rimljana, tako da su bili spašeni od uništenja. Mi vjernici iz kasnijeg vreme
na možemo iz ovog proročanstva vidjeti istovremeno Kristovu svjesnost da će se to dogoditi, kao i njegovu brigu za sigurnost relativno malog broja njegovih sljedbenika koji bi se greškom mogli naći zahvaćeni židovskim milenijalnim očekivanjima te trpjeti sud koji je bio namijenjen drugima.
Pravi znak kraja je kad vidimo “gnusobu opustošenja – prorečenu po proroku Danielu – kako stoji na svetome mjestu”. Što bi to moglo biti, neću nagađati, ali slijedeći uzorak koji vidimo u starozavjetnim proročanstvima koja su se već ispunila, to vjerojatno neće biti nešto što možemo točno razumjeti unaprijed, nego nešto što se može prepoznati kad se dogodi.
Baš poput starozavjetnog proroka, Isus govori o budućem događaju na način koji ima značenje za sve generacije. Njegova poruka onima među nama koji ne živimo u Jeruzalemu kasnih 60-ih godina i koji također ne vidimo “gnusobu opustošenja – prorečenu po proroku Danielu – kako stoji na svetome mjestu” jest da se ne bojimo događajâ. Trpjet ćemo i biti progonjeni, ali ne uvijek. U svakom slučaju, on želi da ustrajemo do kraja. Svijet nastavlja normalno ići dalje s obiljem katastrofi. Ali unatoč tim katastrofama pa i dok prolazimo kroz njih, on je s nama i “propovijedat će se ovo evanđelje o kraljevstvu po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima…” (Mt 24,14). Mi trebamo živjeti u iščekivanju da on može doći bilo kada. Mi uvijek trebamo biti spremni, ali trebamo živjeti život unutar ljudske povijesti, voleći ljude oko sebe i donoseći mudre dugoročne planove.